Poslije višegodišnje diskografske pauze, grupa „Galija” snimila je novi album „U raju iznad oblaka”. Niški rokeri koji su „načeli” petu deceniju muzičke plovidbe obradovaće ovdašnju publiku 21. juna koncertom u Tivtu, gradu koji je „Galijin“ opus uvijek dočekivao s posebnom emocijom.
„Jedino kada sami sebi vjerujemo, možemo očekivati da nam povjeruju i ljudi oko nas“, filozofija je od koje frontmen grupe Neša Milosavljević ne odstupa ni po koju cijenu. Poezija uz gitare bila je i ostala njegov teren na kom vlada suvjereno i vješto, stavljajući u prvi plan ono u šta iskonski vjeruje – toplu i upečatljivu emociju, duboko zakopanu u svakome od nas. Stvarajući nove kompozicije, Neša je ostao dosledan sebi; nastavio je da osluškuje unutrašnje damare, da prati sopstvenu emotivnu misao i da vjeruje u materijalizaciju onog što je iznjedrila njegova duša. Na novom albumu opus „Galije“ obogaćen je pjesmama Matije Bećkovića, Pera Zupca i Milorada Mitrovića, na čije je stihove Neša napisao muziku.
O stvaranju albuma, burama i olujama kroz koje je kao umjetnik prolazio dok nije isklesao novo muzičko djelo, prošlosti koja ga je oblikovala, političkom angažmanu i snažnim vezama sa Crnom Gorom Neša Milosavljević govori za „Dan“.
Najavljujući „U raju iznad oblaka“, rekli ste da je u pitanju beskompromisni album. Koliko puta ste, za 41 godinu muzičke plovidbe, pravili kompromise i šta ih je uslovljavalo – Vaše godine, zlehuda vremena u kojima smo živjeli, izazovi, dobronamjerni savjeti prijatelja ili traganje za pravom stazom koju će „Galija“ trasirati za budućnost?
– U metodologiji i načinu rada u stvaranju našeg novog albuma u smislu apsolutnog praćenja stanja svijesti, duha, toka misli i snijevanja mog brata i mene, kao glavnih okosnika, nije bilo kompromisa najprije sa vremenom, a onda ni sa ostalim saradnicima, što je naročito ispratio naš producent Saša Habić. U cjelokupnom radu nastojali smo da naš senzibilitet utkamo u pjesme, što je publika uvijek prepoznavala. Traganja, prijatelji, okruženje, vrijeme u kom živimo, izazovi, sve protekle godine normalno da su uticali i mijenjali nas kao pojedince, ali ne, bar kad je o stvaralaštvu riječ, u velikoj mjeri; rekao bih da se više mijenjala forma nego suština.
Koliko dugo ste spremali novi album i oko koje pjesme ste se najviše „lomili”?
– Pet godina smo radili, nebrojeno puta pisali, brisali, radovali se ili padali u očaj kada ne „uhvatimo“ onu misao koju čujemo u glavi, ali to je manje-više uvijek takav proces. Najizazovnije mi je bilo pisanje muzike na tekstove naših eminentnih pjesnika, zbog odgovornosti koju sam osjećao i težnje da muzikom odam počast poeziji kojoj se divim.
Kako je došlo do saradnje sa Matijom Bećkovićem? Kako ste odabrali stihove izašle iz njegovog pera i kakva je bila Matijina reakcija kad ste ga pitali da li je saglasan da otpjevate stihove „Kad bi ti otišla iz ovog grada”?
– Gospodina Bećkovića smatram jednim od najdarovitijih pjesnika našeg doba čije će djelo, siguran sam, živjeti mnogo vijekova poslije ovog našeg. Pjesma „Kad bi ti otišla iz ovoga grada” dugo već plovi mojim venama, tako da je čekala trenutak da moje osjećanje pretočim u muziku, onako kako je ja čujem. Poslao sam Matiji, razgovarali smo telefonom, dopalo mu se. Moram priznati da sam imao veliku tremu.
Pored Matijine pjesme, „ozvučili“ ste i stihove Pere Zupca i Milorada Mitrovića. Vjerujete li da će današnja publika koja odrasta uz Jalu Brata i Rastu razumjeti Mitrovićeve metafore? Ima li spasa za nove generacije da prepoznaju i usvoje prave muzičke, a samim tim i prave životne vrijednosti?
– Imao sam čast da upoznam velikog vilenjaka i gospodina Peru Zupca jednog popodneva u Novom Sadu kada sam mu odnio pjesmu. A kad je riječ o novim generacijama, ne bih nikada potcjenjivao bilo koju mladost i razumijevanje u bilo koje vrijeme, kako god životni trenutak, možda, izgleda porazno. Svako vrijeme nosi svoje breme, ali putujući puno po regionu uvjerio sam se da život nije ono što nam se servira na televiziji i u žutoj štampi. Svuda oko nas ima na hiljade mladih pametnih ljudi koji poznaju i prepoznaju prave životne vrijednosti, ali im se zaista daje malo prostora u medijima.
Zbog čega ste odlučili da spot za pjesmu „U raju iznad oblaka” snimate na Islandu?
– Poklopile su se okolnosti u traganju za slikama koje bi dobro „išle” uz stihove, a da ne bude prosto prepričavanje onoga o čemu se pjeva. Zahvaljujući snimatelju Dragoslavu Uliću Dagu i Mini Tomić, djevojci koja izvodi plesne kretnje, dobili smo veoma neobičan spot. Meni se jako dopao, zato što cijela ta priča i predjeli savršeno prate tematiku pjesme koja nije vezana za geografski pojam, a na Islandu su, nekako, zemlja i nebo baš blizu.
Četiri decenije vjerni ste jednoj diskografskoj kući. Politika i političari su se mijenjali, što se odražavalo i na uređivačku politiku PGP-a, ali „Galija“ je uvijek bila pod istim diskografskim okriljem. Koja je tajna – kako opstati u tim političko-diskografskim burama i olujama koje vrijeme donosi i odnosi, a opet ostati svoj?
– PGP je bila i u Jugoslaviji jedna od najvećih izdavačkih kuća i najznačajnija u Srbiji. Pokleknuće diskografskih kuća više ima veze sa stanjem na tržištu prouzrokovanog pojavom elektronskih medija i preuzimanjem primata Jutjuba i drugih socijalnih mreža nego sa politikom. Ne može se porediti ono što smo prije 30 i 40 godina dobijali kao umjetnici od diskografske kuće, počevši od uslova, studija… Sada je to sve daleko skromnije, ali u današnjim okvirima moram reći da sa njima imam korektnu saradnju i drago mi je što se naše cjelokupno stvaralaštvo našlo u njihovom opusu.
Obnovili ste saradnju sa Sašom Habićem. Kako je ovoga puta izgledalo sarađivati sa producentom koji je „Galiju” „upoznao u dušu” prije nekoliko decenija?
– Ovim albumom smo pokušali da spojimo „Galiju” sa samog početka i današnju estetiku, tako da nam je bio potreban neki stari a ipak uvijek aktuelni „vuk”, neko ko nas poznaje u dušu, a to je svakako Saša, veliki umjetnik i producent, čovjek koji je odmah razumio šta hoćemo, koji nas je pratio i usmjeravao u isto vrijeme. Toliko smo proveli vremena radeći i družeći se, toliko se toga od njega nauči i ne samo o muzici, da na njega bukvalno gledam kao na člana porodice.
Ovog mjeseca nastupate u Tivtu. Kako izgleda set lista i gdje će tokom ljeta crnogorska publika još imati prilike da sluša „Galiju”?
– U Tivtu smo 21.juna i jako se radujemo dolasku. Pokušaćemo da u dvočasnom nastupu napravimo retrospektivu četrdesetogodišnjeg rada, vidjećemo još kako će ta plovidba izgledati. Uvijek uživamo sa crnogorskom publikom; ne znam u ovom trenutku buking za ljeto, ali nadam se ponovnom dolasku u Crnu Goru.
Izjavljivali ste da Vam je žao što „Galija” nije uspjela da se vine do vrha prije raspada Jugoslavije, nego baš u to vrijeme-nevrijeme, pa su Vas bojili političkim bojama. Onda ste u jednom trenutku i sami, figurativno rečeno, spustili prste u paletu sa tim istim bojama – odabrali ste politički angažman. Šta je to što nagoni umjetnika da se bori na polju koje može da okrnji njegov senzibilitet, a da mu suštinski vrlo malo dobrog donese? I možemo li svi mi u bivšoj Jugoslaviji da živimo mirno mimo politike ili smatrate da je to kukavičluk i okretanje glave od surove stvarnosti?
– Ne biramo ni vrijeme rađanja ni prostor, ali sigurno nismo baš takvi kakvi smo rođeni na ovom tlu... Tačno je da, kada bih birao trenutak kada moja karijera doživljava uspon, ne bih sigurno izabrao onaj u kom se zemlja u kojoj smo rođeni raspada. Činjenica je da je period Jugoslavije u umjetničkom, kulturnom smislu bio jako prosperitetan - sjajni pisci, muzičari, slikari, glumci, reditelji… Kad je riječ o politici, teško da možemo na ovom prostoru da živimo mirno mimo politike koja zalazi u gotovo svaku poru našeg življenja. Ja sam u poznim godinama imao dvogodišnji angažman s namjerom da bar probam da nešto uradim, započnem ili promijenim najviše za polje kojim se bavim. Moram reći da sam više želio nego što sam postigao, ali sam bar pokušao. I dalje mislim da ako bi svi uzimali više učešća od zgrade u kojoj stanujemo, ulice i okruženja pa do viših instanci, više bismo postizali, mirnije bismo živjeli, brže bismo usvajali, manja bi bila negativna selekcija… Nema ništa od toga da samo gledamo sa strane, gunđamo i kukamo.
Iza „Galije” je dvadesetak studijskih albuma, na hiljade koncerata, armija fanova... Kad ćemo imati prilike da pogledamo dokumentarac o radu grupe?
– Više puta je bilo ideja da se napravi neki takav zapis. U planu je da bude realizovan sljedeće godine.
Snežana Moldovan
Foto: Ivan Grlić
Kako je nastala pjesma „Kotor”
Iako Vas nazivaju „muzičkim zlatom južne pruge“, malo je poznato da ste prve muzičke korake zapravo napravili u Crnoj Gori. Otud i pjesma „Kotor„, kao neka vrsta muzičke zahvalnice ovim prostorima ili priča u vezi sa „Kotorom“ ima neku drugu pozadinu?
– Porodično smo u djetinjstvu ljetovali na crnogorskom primorju, kao srednjoškolac svakog ljeta sam dolazio u Šušanj gdje sam napravio prve korake na gitari, moj sada pokojni kum bio je iz Nikšića... Ukratko, čitav moj život je na više načina vezan za Crnu Goru. Ideja da pjesmu posvetimo Kotoru nastala je poslije dvomjesečnog boravka u tom čarobnom gradu koji nas je osvojio kako svojom istorijom koja miriše u svakom kamenu, tako i sudbinama ljudi koji su u njemu živjeli. More različitih sudbi hrabrih moreplovaca, njihovih žena koje su ih strpljivo godinama čekale, strastveni, dugi pogledi ka pučini, ne mogu a da ne zadive čovjeka. Pjesma „Kotor“ je muzička zahvalnica tom prekrasnom prostoru i ljudima koji ga ispunjavaju.